Ovo nije proces koji se odvije preko noci. Ovo je nesto sto se desava polako, korak po korak. Pamcenje je bitno, biti podsjecen na to je bitno; bitno je napraviti korak unazad svaki dan na tom putovanju ka toj najosnovnijoj stvari u tvom zivotu. Ti mozes uci u kino, kupiti kartu, sjesti na svoje mjesto i dvadeset minuta poslije mozes se naci kako places kao malo dijete. Ali to putovanje natrag do te osnove, natrag do te srzi, natrag do te ljepote, je veoma sporo.

 

Nije dozvoljeno trcati. Ovo nije natjecanje. Nema oznaka. Nigdje ne pise: “Jos pet kilometara, jos tri kilometra, jos dva kilometra.” Nema ohrabrujucih znakova koji kazu: “Priblizavas se cilju. Skoro si stigao.” Nije tako i nikad nije bilo tako.

 

 

Jednostavnost nije inovacija. Radost nije inovacija. Ta ljubav koju trazis nije inovacija. Ovo su osnove svakog ljudskog bica. I kad dodje do podsjecanja, nisu sve te ostale stvari one na koje trebamo biti podsjeceni – to su osnovne stvari. Jer ovo je o zivotu. Ovo je o tom unutarnjem osjecaju koji kaze: “Pokreni se. Budi ispunjen. Budi u toj radosti. Budi u tom osjecanju. Budi u tom miru. Budi u toj harmoniji.” I kada si tamo, to je tako prelijepo. Ne postoji million stvari – vec postoji samo jedna stvar. Jedna stvar koja kaze:” Ja osjecam ovu egzistenciju, ja osjecam ovaj dah, ja osjecam ovaj zivot i on je predivan.”

 

 

Dah dodje i ja ga pozdravim. Onda ode i ja se radujem slijedecem. Svijestan sam da je dosao i svijestan sam da je otisao. Ne pitaj me zasto je to carobno, ali jeste. Nije u pitanju zrak niti pomisao o tom dahu, vec najvelicanstveniji osjecaj koji mi je taj dah donio.

I sto je potrebno za to? Da sve ostalo stane! Ako zelim da se zabavim, Ja onda treba da idem unutra. To je prava zabava. To je mjesto gdje nema sumnji. Mala sumnja – u redu, s tim se moze izaci na kraj. To je kao feferoni. Dok god se jedu sa ostalom hranom, u redu je, ali ako neko donese tanjur pun feferona i kaze:”Izvolite vas rucak,” to vec nije dobro.

Ali mi dozvolimo da sumnja dodje i da dominira nasim zivotima. Mi to dopustimo. Mi kazemo: “Haj’mo, sumnjo. Povedi me tamo gdje zelis.” I sto mislis gdje ce te sumnja odvesti? Na bistro i jasno mjesto? Nikad.

 

 

Ja nisam proizvod jucerasnjice, jer prepusten svojoj vlastitoj prirodi, ja bih proveo jucer cekajuci sutra. Prazne kutije su dosle i ja nikada nisam shvatio da sam u njih trebao nesto staviti i tako prazne su otisle.   I onda zavrsnica. Praznih ruka si dosao i praznih ruka ces otici. Svaka cast. Nista se nije promijenilo?  Nista?  Zivot je otpoceo, jednoga dana si se nasao zivim. Svijest je dosla, svijest je otisla. Misli su dosle, misli su otisle. Nesto iznutra je bujalo, zeleci da zna, zeleci da bude s tom stvari, zeleci da ovaj zivot bude stvaran, zeleci da svaka dlaka na glavi, svaka celija, svaka zilica osjeti da tu ima nesto istinsko. I onda taj velicanstveni Midin dodir – sve cega se ti dohvatis, pretvori se u iluziju. Sve dok netko ne dodje i kaze nesto sto ce te podsjetiti.

 

Odnos ovog daha i mene – na horizontu, vidim ga – to je jedini odnos na kojeg se mogu osloniti. Sve ostalo je prolazno. Tu je. Otici ce, promijenice se. Promjena nije losa, ali odnos sa dahom ne izgleda da se mijenja. Ja sam se promijenio, ali taj odnos sa srcem ostaje nepromijenjen. Zov je tu, ja odgovorim, i tu je radost – tu je razumijevanje, mudrost je u tome. Ja razumijem gdje je to ostrvo. Daje mi slobodu da plivam, jer ako na bih shvatao gdje je to ostrvo, ne bih se usudio ici u vodu, jer ne zelim da se utopim.

 

Ne zelim da slijedim necije stope – zelim da pronadjem put kojim jos nitko nije hodio. Ako je to ono sto cujem zov moga srca, onda je to gdje ja treba da podjem. Ja treba da pokusam da budem blizak sa tom tisinom koja je tako jednostavna, koja je tako dragocjena. Ja treba da pokusam da imam vezu, odnos sa vjecnim i ako budem uspjesan u tome makar malo, zar to nije dobra stvar? Neka onda budem u drustvu sa istinskim. Neka me onda u blizini mog srca. Pusti me da odem sto dalje od konfuzije i sumnje. Pusti me da odem sto dalje od straha.

 

Cudno je ovo mjesto, ovaj pojam zvani “svijet”. Koliko treba za vatru mrznje da se uspali u ovom svijetu? Ne mnogo. A opet to je mjesto gdje ti zivis. I koji je to nevjerovatni kontrast izmedju tog nezamislivog scenarija i daha unutar tebe. Sav taj kosmar i onda taj nevjerovetni mir. Koji kontrast. Koja nevjerovatna tuga i koja nevjerovatna radost – ne vise no pet centimetara udaljeno jedno od drugog. Koja nevjerovatna mogucnost – ne biti praznih ruka. I ako ne zelis da odes praznih ruka, onda gledaj da nisi praznih ruka upravo sada.