nazad na index

 

... .Cvijet postaje socan da bi ponudio svoj nektar pceli. I ta pcela koja sakuplja sve do zadnje kapi: mala pcela - nevelika.. I sto mislis koliko ona prikupi od svakog cvijeta?

 

Promatrao sam cvijece - izgledalo je tako malo. bice u redu. Bice u redu. Iskoristice svoje vrijeme, mahace svojim krilima. Zujati ce okolo i pronaci ce taj mali cvijet, i sakupice koliko god malo taj cvijet ima da ponudi.

 

Onda ce odletjeti da napravi depozit – i ne samo to – dati ce svima do znanja:,” Hej, idi ovamo pa onda onamo i napravi to pa onda uradi ono i doci ces tamo, i bices na pravom mjestu…”

 

I siguran sam da malo i mnogo nisu mjere kojima ta mala pcela razmislja: “O, tamo je bilo vrlo malo… ne idi tamo …” Ne. Gdjegod se to nalazi…

 

I kada ti postanes kao ta pcela svakog momenta, bas kao ta pcela: svakog trena. I nije bitno je li”mnogo” ili “malo” ili ovo ili ono, nego stogod ima da se ponudi. I ti postani kao ta pcela za svaki trenutak u svom zivotu.

 

Tada… I samo tada imati ces tu nevjerojatnu kolicinu meda – tog slatkog, slatkog, slatkog meda u svom zivljenju. Bez toga… nista. Mozda sve… a opet nista.

 

Praznih ruku ces doci i praznih ruku ces otici.

Postani jednostavan bas kao i ovaj dan. Postani kao ta poezija.
To je to sto trebas da uradis.

 

Taj mali ples sto pcelice rade, je velicanstven. Dugo vremena ljudi nisu razumjeli sto to one rade. Sto znaci taj ritual kada neke od njih dolaze a ostale gledaju, “sto je to?” Onda su shvatili – pa, to ta pcela govori ostalima:”Tamo, tamo ima nektara…”

Eto, to je lijepo.

Ako su pcelice u stanju da to urade, siguran sam da i mi to mozemo.