Ovo nije proces koji se odvije preko noći. To je nešto što se polako uvlači.

Riječ je o sjećanju, o tome da budete podsjećeni, o tome da svakoga dana napravite korak unatrag na putovanju prema najosnovnijoj stvari u vašem postojanju.

Možete ući u kino, kupiti kartu, sjesti i dvadeset minuta kasnije plakati od cijelog srca. Ali ovo putovanje natrag do te osnove, natrag do te srži, natrag do te ljepote, vrlo je sporo.

 

 

 

Nije vam dopušteno trčati. Nema natjecanja.

Nema oznaka za milje. Ne piše "Još pet milja, još tri milje, još dvije milje". Nema ohrabrujućih znakova koji kažu: "Približavate se. Skoro ste tamo."

Nije tako i nikada nije bilo tako.

 

 

 

 

Jednostavnost nije izum. Radost nije izum.

Ljubav koju tražite nije izum.

Ovo su osnove svakog ljudskog bića. A kada je riječ o podsjećanju, nisu sve one druge stvari ono na što se moramo podsjetiti – to su temeljne stvari.

Jer ovo je o tome da ste živi. Radi se o tom unutarnjem osjećaju koji kaže: "Kreni. Budi ispunjen. Budi u toj radosti. Budi u tom osjećaju. Budi u tom miru. Budi u toj harmoniji."

A kada ste tamo, tako je slatko. Nema milijun stvari – postoji samo jedna stvar. Jedna stvar koja kaže: "Osjećam ovo postojanje, osjećam ovaj dah, osjećam ovaj život i sladak je."

 

 

 

 

Dah dođe i ja ga pozdravim. Ode i ja se radujem sljedećem.

Svjestan sam da je došao i svjestan sam da je otišao. Ne pitajte me zašto je to čarobno, ali jest. Nije u zraku, nije u misli o dahu, već je to najdivniji osjećaj koji mi je donio.

 

I što je bilo potrebno? Da sve ostalo samo počne stajati!

Ako želim zabavu, moram ići unutra. To je moja prava zabava. To je mjesto dalje od sumnje. Malo sumnje – u redu, možete se izvući s tim. To je kao čili. Do sada se jedu uz hranu, to je u redu, ali da mi netko donese samo tanjur čilija i kaže: "Evo vašeg ručka," to neće uspjeti.

Ali dopuštamo da toliko sumnje dođe i dominira našim životima, i dopuštamo joj. Kažemo: "Hajdemo, sumnjo. Odvedi me gdje god želiš." A gdje mislite da vas sumnja odvodi? Na jasno mjesto? Nikada.

 

 

 

 

Ja nisam proizvod jučerašnjice jer, prepušten sam sebi, proveo bih jučer čekajući sutra.

Prazne kutije su došle i nikada nisam shvatio da sam u njih trebao nešto staviti, pa su prazne i otišle. A onda, posljednja: praznih ruku si došao i praznih ruku ćeš otići.

Lijepo. Misliš da se ništa nije promijenilo? Ništa?

Život je započeo, jednog dana si se zatekao s njim. Svijest je došla, svijest je otišla. Misli su došle, misli su otišle. Nešto iznutra je bujalo, htjelo je znati, htjelo je biti s tom stvari, htjelo je da ovaj život bude stvaran, htjelo je da svaka dlaka, svaka stanica, svako vlakno, osjete da ovdje postoji nešto stvarno.

Zatim, veliki Midin dodir – sve čega se dotaknete pretvara se u iluziju. Dok netko ne dođe i kaže nešto što vas podsjeti.

 

 

 

Taj odnos ovog daha i mene ... jedini je na koji se mogu osloniti.

Sve ostalo je prolazno. Tu je. Nestat će, promijenit će se. Promjena nije loša, ali odnos s dahom se čini nepromijenjenim. Ja sam se promijenio, ali taj odnos sa srcem ostaje nepromijenjen.

Poziv je tu, ja odgovorim i tu je radost – tu je razumijevanje, tu je mudrost u tome. Razumijem gdje je otok. To mi daje slobodu da plivam jer da nisam razumio gdje je taj otok, ne bih krenuo u vodu jer se ne želim utopiti.

 

 

 

Ne želim slijediti stopama drugoga – želim pronaći put gdje nitko nije bio.

Ako je to ono što čujem kako zove moje srce, onda tu moram početi. Moram pokušati imati afinitet s tom tišinom koja je tako jednostavna, koja je tako dragocjena. Moram pokušati imati vezu, odnos, s vječnim i ako mi malo toga prijeđe na mene, nije li to dobra stvar?

Neka onda boravim u tom društvu stvarnog. Neka boravim blizu svog srca. Neka se maknem od zbunjenosti i sumnje. Neka se maknem od straha.

 

 

 

Čudno je ovo mjesto, ova stvar zvana "svijet".

Koliko bi, zapravo, trebalo da vatra mržnje počne gorjeti u ovom svijetu? Ne mnogo. Ipak, ovo je mjesto gdje živite. I kakav nevjerojatan kontrast između ove nevjerojatne situacije i daha unutar vas. Sva ta uzburkanost i najnevjerojatniji mir.

Kakav kontrast! Kakva nevjerojatna tuga i kakva nevjerojatna radost – ne više od dva inča jedno od drugog. Kakva nevjerojatna prilika da ne budete praznih ruku.

A ako ne želite ići praznih ruku, bolje da niste praznih ruku upravo sada.