Dopustite mi onda da neko vrijeme ostanem
u društvu Stvarnoga.

Dopustite mi da budem blizu svoga srca,
da se udaljim od zbunjenosti i sumnje.

Dopustite mi da se udaljim od straha.

I dopustite mi da otvoreno izrazim svoju mržnju prema svemu tome.
Možda to nikada prije nisam učinio.

Svaki put kad bi mržnja pokucala na moja vrata,
odmah bih bio tu:
„Da? Što danas mrzimo?
Oko čega smo odlučili danas biti zbunjeni?”

„Mrzimo ovo, mrzimo ono…”

. . . . . . . . . . .

Neobično mjesto, ta stvar koju zovemo „svijet”, ha?

Neobično.

Koliko bi zapravo vremena trebalo
da vatra mržnje počne gorjeti u ovom svijetu?
Ne mnogo.

Ovdje živite.

I kakav nevjerojatan kontrast!
Ova složena panorama… i jedan dah u vama.
Sav taj nemir… i najnevjerojatniji mir.

Kakav kontrast! Mir!

Kakva nevjerojatna tuga i kakva nevjerojatna radost!
Razdvaja ih jedva pet centimetara.

Kakva nevjerojatna prilika, kakva izvanredna mogućnost:

da ne morate ostati praznih ruku.

Ako ne želite otići praznih ruku,
bolje je da već sada ne budete praznih ruku.

Morate se početi čvrsto držati toga.

Skupljajte!